Polaganjem cvijeća, učenjem Fatihe i odavanjem počasti nevino ubijenim sugrađanima, obilježena je 24. godišnjica masakra počinjenog u ulici Hakije Turajlića do broja 39, na Dobrinji.
Na tom mjestu od rasprskavajuće minobacačke granate ispaljene sa agresorskih položaja poginulo je 13 Sarajlija, a 14 ih je teže i lakše ranjeno.
Tog 12. jula 1993. godine poginuli su Ilham Jelovac, Ajdin Kirlić, Ljiljana Matić, Nedžiba Mehonić, Rahima Mehonić, Sedajeta Mehonić, Dragica Mićanović, Sulejman Selimović, Zoran Simić, Enisa Talić, Ibro Talić, Jasna Tvrtković i Stela Tvrtković.
Ubijeni su, dok su čekali u redu da naspu vodu iz bunara. Na mjestu stradanja cvijeće su položili rodbina i prijatelji ubijenih, delegacije Općine Novi Grad Sarajevo,Vlade KS-a, Grada Sarajeva, Savjeta mjesne zajednice Dobrinja B i političkih partija.
Među prisutnima bila je i Sabiha Bajić, koja je na ovom mjestu zločina izgubila majku Rahimu i sestre Nedžibu i Sedajetu Mehonić. Kaže da je i nakon toliko godina bol ista kao prvog dana kada je izgubila majku i sestre.
„Mi porodice koje smo izgubile svoje najmilije živimo s velikom boli u srcu i tako će biti dok smo živi. Lijepo je vidjeti da ovaj grad i država ne zaboravljaju žrtve agresije i što se svake godine obilježi stradanje građana. Nadam se da se nikada ovaj, kao i svi ostali masakri, neće zaboraviti i da se ovakvo zlo više nikada i nigdje neće ponoviti. Valjda će ljudi konačno shvatiti da se ubijanjem ne može ništa postići“, rekla je Sabiha.
Prisutnima se obratio i prof. dr. Hidajet Repovac, komšija poginulog Ajdina Kirlića. U svom vrlo emotivnom govoru, Repovac je kazao da je život prolazan, ali da je bol za izgubljenim članovima porodice vječna.
„Ovi nedužni ljudi ubijeni su čekajući da naspu vodu, tako su poginuli brojni građani Sarajeva, poginulo je mnogo mladosti. Da nije bilo tako, danas bi među nama bilo sigurno oko 50.000 više naših sugrađana, jer svaki od ubijenih danas bi imao svoje porodice, djecu, unuke. Da je bol vječna vidjeli smo prošle godine kada je Ajdinov otac, ovdje, na ovom mjestu gorko plakao, nije mogao sakriti svoje suze. Danas ni njega više nema, otišao je sa ovog svijeta sa ogromnim bolom i gorčinom u duši, zbog gubitka djeteta“, kazao je kroz suze prof. dr. Repovac.
Sa mjesta stradanja nedužnih Sarajlija poručeno je kako oni nisu poginuli, nego su ubijeni, ali je obaveza sviju nas da zbog budućih generacija nikada ne smijemo zaboraviti zločine počinjene tokom agresije na našu zemlju.
PRES SLUŽBA OPĆINE
