Polaganjem cvijeća, učenjem Fatihe i odavanjem počasti nevino ubijenim sugrađanima, obilježena je 27. godišnjica masakra počinjenog u ulici Hakije Turajlića do broja 39, na Dobrinji. Na tom mjestu rasprskavajućom minobacačkom granatom ispaljenom sa položaja vojske Republike srpske ubijeno je 13 građana, a 14 ih je teže i lakše ranjeno.
Tog 12. jula 1993. godine, dok su čekali u redu da naspu vodu iz bunara, ubijeni su Ilham Jelovac, Ajdin Kirlić, Ljiljana Matić, Nedžiba Mehonić, Rahima Mehonić, Sedajeta Mehonić, Dragica Mićanović, Sulejman Selimović, Zoran Simić, Enisa Talić, Ibro Talić, Jasna Tvrtković i Stela Tvrtković. .
Na mjestu masakra danas su se okupili i cvijeće položili rodbina i prijatelji ubijenih, delegacije Općinskog vijeća Novi Grad Sarajevo, Vlade KS-a, Savjeta mjesne zajednice Dobrinja B, Udruženja civilnih žrtava rata, boračkih udruženja, političkih partija i građani.
Sa mjesta stradanja Sarajlija poručeno je da nikada ne smijemo zaboraviti zločine nad sarajevskim civilima zbog budućih generacija, te da zločinci moraju biti izvedeni pred lice pravde.
Nažalost ta pravda je spora, ali se porodice ubijenih sugrađana nadaju da će ona biti zadovoljena i da će počinioci zločina odgovarati za sva nedjela koja su činili tokom agresije na našu zemlju, od 1992-1995. godine. Porodice koje su izgubile svoje najmilije žive s velikom boli u srcu, tako će biti dok žive, svjesni su da njihove članove porodice niko ne može vratiti, ali, kažu, da bi njihovu svakodnevnu tugu, barem malo olakšalo saznanje da će oni koji su ubili njihovu djecu i druge članove porodice, odgovarati za ovaj, i sve druge zločine koje su počinili širom Bosne i Hercegovine.
Roditelji ubijenih ističu da je bol za djetetom vječna, da žive, ali kao da nisu živi, svakog 12. jula, dolaze na mjesto masakra, prolijevajući suze za svojim najmilijim, i tako punih 27 godina. Srca mnogih od njih nisu mogla izdržati ogromnu bol, te ih danas nema na obilježavanju godišnjice masakra. Nije danas među roditeljima ubijenih bilo ni oca rahmetli Ajdina Kirlića, kao ni prethodne godine, koji je dok je bio živ, na ovom mjestu gorko plakao za izgubljenim sinom.
Svake godine Fatima Isaković, dolazi na mjesto gdje je ubijen njen otac, imao je 64 godine, kaže da se dobro sjeća da je spremala ručak čekajući oca da dođe kući sa vodom koju je trebao nasuti iz bunara. “Spremala sam ručak, u jednom trenutku, začula se jaka detonacija, sirene kola hitne pomoći, jedan mladić, komšija dođe i reče mi da je i moj otac među ranjenim, međutim, ubrzo je izdahnuo dok su ga nosili na nosilima”, priča nam uplakana Fatima.
Ovi nedužni ljudi ubijeni su čekajući da naspu vodu, a na ovakav način su ubijeni i drugi brojni građani Sarajeva, čekajući u redu za hljeb, sankajući se, igrajući se, ubijeno je mnogo mladosti, djece i omladine koja bi, da nije tako bilo, danas imala svoje porodice, djecu i unuke.
Masakr u ulici Hakije Turajlića jedan je od četiri masakra počinjena na Dobrinji tokom agresije na BiH. Nakon ovog, počinjena su još dva masakra u redovima za vodu, kada su srpske snage granatama ubile ljude koji su čekali da napune kanistere vodom, jer je srpska vojska prethodno prekinula dotok vode.
PRESS OPĆINE
